Porodica Žižić

Tripko Guriš - pradeda Karađorđev

U XVIII vijeku, osobito u njegovoj drugoj polovini, bila su jaka iseljavanja iz brdovitih predjela Crne Gore i istočne Hercegovine, i to naročito u Šumadiju, koja je obilovala plodnom i neobrađenom zemljom. Iseljavanja iz Zete i crnogorskih brda tekla su većinom preko Lijeve Rijeke u Polimlje, a odatle preko Peštera, Golije i Javora u Šumadiju.

O Karađorđevom porijeklu postoje uglavnom tri mišljenja: neki tvrde da njegovi preci potiču iz Vasojevića, drugi - da potiču iz Klimenata (Malesija), a treći tvrde da su poreklom iz Zete.

U Vasojevićima se uvriježilo mišljenje da otuda potiču preci Karađorđevi, ali bez stvarnog osnova. U Vasojevićima ne znaju čak ni od kojega su bratstva preci Karađorđevi.

Drugo tvrđenje, po kome preci Karađorđevi potiču iz Klimenata. O tome govore prvi pisani izvori na francuskom jeziku koje je objavio srpski istoričar i diplomata Mihailo Gavrilović. Npr. raport barona Merijaža: "Glavni komandant Srba je jedan grubijan, ali zdrava razuma i takve energije kakva je potrebna jednom vođi stranke u Turskoj. Njegova porodica je iz Klimenata... gornje Crne Gore, čija su plemena donekle pod njegovim uticajem".

Treće mišljenje je da Karađorđevi preci potiču iz Zete, sela Vranj kod Skadarskog jezera. Marko Miljanov kaže da je čuo predanje da je Karađorđe rodom iz Vranja. Predanje se sačuvalo naročito kod Kuča i Podgoričana, i kaže da su preci Karađorđevi nekada živjeli u Doljanima kod Podgorice, od kojih neki pređu u Vranj, selo u Zeti. Istoričar Risto Kovijanić kaže da se zna da je Karađorđe rodom iz Zete, ali se ne zna iz kojega mjesta.

Dvije navedene tvrdnje: prva, da Karađorđevi preci potiču iz Klimenta ili Gusinja (gornja Crna Gora, kako stoji u francuskim izvorima), i druga, da Karađorđevi preci potiču iz Zete, ne protivreče jedna drugoj; naprotiv, one se dopunjuju. Klimenti iz "gornje Crne Gore", koji su se graničili sa Kučima i Vasojevićima, spuštali su se zimi iz svojih planinskih naselja sa stadima u ravničarske predjele oko Skadarskog jezera, Humskog blata i Zetskog polja, a u proljeće se vraćali u svoja sela, jer im je glavno zanimanje bilo stočarstvo.

Ostaje pitanje bratstva od kojega potiče Karađorđe. Radosav Vešović navodi predanje da Karađorđe potiče od vasojevićkih starosjedilaca Srbljaka. Međutim, to malo bratstvo Gurešići, za koje Vešović i Dašić kažu da potiče od vasojevićkih starosjedilaca Srbljaka, ti Gurešići nijesu iz Vasojevića nego iz Bihora, i nijesu Srbljaci nego Zećani, odakle se njihov predak Tripko Gureš doselio preko Vasojevića u Bihor, selo Crnča (Lozna) u bjelopoljskom kraju. To tvrde Gurešići iz Crnče, potomci Tripka Gureša, koji se, po njihovom kazivanju, doselio iz sela Vranj u prvoj polovini XVIII vijeka, najprije na Zlaticu i Doljane kod Podgorice, odatle u Lijevu Rijeku, a iz Lijeve Rijeke u selo Crnču, u Bihoru. Sinovi Tripkovi bili su Antonije, Petronije i Marijan. Sin Petronijev Jovan, tvrde njihovi potomci, ubio je u svađi nekog muslimana pa pobjegao preko Peštera u Srbiju, od kojega je Petar, otac Karađorđev.

O ovome Tripku Gurešu postoji priča i pjesma u Rovcima (Rovčani kažu Guriš), koju je objavio S. M. Sarajlija u Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj, gdje je on neko vrijeme živio pa, pobivši neke kolašinske haračlije, pobjegao u Vasojeviće. Rovčani pokazuju mjesto u selu Velje Duboko gdje je taj Tripko Guriš živio, ali ga ne vežu ni za jedno rovačko bratstvo, nego da se odnekud doselio, živio neko vrijeme u Rovcima, a zatim se, poslije ubistva haračlija, odselio u Vasojeviće, kažu Rovčani.

Ovim bi, po našem dubokom uvjerenju, bilo konačno skinuto pitanje Karađorđevog porijeka.

Ceo članak pročitaj ovde

Hronika sela Liješnja u Rovcima
Mileta R. Janković, 1973. godina
Titograd Sopstveno izdanje
STRANA 71/76

Bliski rođak i komšija bratstva Vukovića, bio je veliki junak i turski krvopija Tripko Guriš, koji je takodje živio u Velje Duboko. Po pričanju starih ljudi - pamtiša, bio je predak Vožda Karađorđa. Kuća mu se nalazila na izbrešku povrh današnje škole u Velje Duboko, gdje su i danas vidljive ruševine - zidine njegove kuće.

Negdje početkom 18. vijeka (vidi moj članak "Predak Karađorđev", objavljen u listu Pobeda od 24. decembra 1971. godine) spremi se dvadeset kolašinskih Turaka, na čelu sa Murat Agom i dođu u Manastir Moraču da potraže manastirsko blago. Turci su od igumana Stefana zahtijevali da im kaže gdje se nalazi to blago, zaprijetivši mu smrću i rušenjem manastira. Pošto Iguman nije progovorio, Turci ga počeše biti i mučiti. Kad je vidio da uzalud traga za blagom, Murat aga poče još jače udarati igumana govoreči: "Kuni Vlaški kaurine". Iguman vidjeći da će ga Turci ubiti i zapaliti manastir, dosjeti se i reče: "Age Turci, za spas manastira i mog života reći ću vam gdje se nalazi manastirsko blago. Nemanjića blago je sklonjeno i čuva se u Velje Duboko gdje se nalazi i lučeva ćelija u kojoj je blago zakopano. Njega čuva Tripko Guriš, potomak kneza Vukića Vučetića, koji je manastir obnovio i preostalo blago sklonio na čuvanje". Ovo je za Turke bilo ubjedljivo, spreme se i pođu sa komordžijama u Velje Duboko i naveče stignu na konak kod Tripka Guriša. Guriš je Turcima "poželio" dobrodošlicu sa osmjehom i hajdučkim pogledom i smjestio ih u kuću da se odmore. Turci su bili dobro umorni i gladni, pa su zahtijevali od domaćina da što prije postavi nesto za jelo i piće. Guriš naredi ženama da ispeku hlebove od brašna vratave pšenice, a zatim donese jelo i piće i postavi pred Turke. Tripko je tada obavijestio Turke da je poslao sluge na planinu da doćeraju jalovih ovaca i govedi, da mogu kod njega ostati koliko god žele i da se osjećaju kao kod svoje kuće. Gladni i umorni, Turci se reskomote i navale na piće i jelo, a kasnije na vruću pogaču od vratave pšenice. Uskoro počeše jedan po jedan da radaju pijani i ošamućeni. Tripko sa sinovima, koji su bili vrijedni momci, razmjesti Turke na spavanje i odmor a zatim uzmu od Turaka oružje i njihovim noževima i sabljama počnu ih sjeći onako pijane i ošamućene. Kad su bili pri kraju posla, jedan od Turaka osjeti pogibiju, ustane i pobjegne preko sela. Bježeći izašao je uz vrletne stijene zvane Drenovače i stigao u Kolašin da obavijesti kako su se proveli u Moraču i Rovcima. Poslije godina dana, čobani su u Drenovačama našli nož i drugu opremu koju je ovaj Turčin, pentrajući se uz Drenovače izgubio.

Bojeći se Turske osvete, Tripko Guriš je sa svojom porodicom potovario sve svoje stvari i pođe od mjesta do mjesta, krijući svoje porijeklo i mjesto ranijeg boravka. Promijenio je krsnu slavu, ime i prezime i tako ukrijevao svaki trag koji bi ga mogao otkriti. Nastani se u današnjim Vasojevićima u Lijevoj Rijeci. Po pričanju, Guriš je i tamo nekoga ubio, zbog čega je i sam glavom platio. Poslije njegove smrti, sinovi mu se raziđoše i nastaniše u Bihor a odatle jedan pređe u Srbiju, od koga je, kako stari pričaju, Karađorđe.

Poznato je da je Tripko Guriš imao šest sinova i jednu kćer. Sinovi su se zvali Antonije, Marko, Petronije, Jovan, Petar i Simeun. Kćer Mara bila je hroma i nije mogla sa njima poći iz Veljeg Dubokoga, pa se udala za nekog Uskoka kovača, koji je živio u selo Višnje od kojih su Žižići.

(Rovčani su mu dali prezime Žižić po vatri od ćumura koji je upotrebljavan za grijanje gvožđa - željeza u kovačnici. Međutim, Andrija Luburić u svojoj knjizi "Pleme Drobnjaci" kaže da mu se žena zvala Žiža pa se po njoj prozvao Žižić. Kasnije su Žižići zbog nekih trzavica i neslaganja, koje je nastalo izveđu Žižića i Rovčana, preselili u današnju Župu kod Nikšića a kasnije u Bijelu, u selo Miloševiće kod Šavnika.)