Porodica Žižić

Putem epskih pesama su Srbi i Crnogorci beležili i pamtili događaje i prepričavali ih sledećim naraštajima. U pesmi Čardak Aleksića, Njegoš opisuje istorijski događaj o pohodu Turaka na Strug Žižića i Kara Malinsko Aleksića, nedugo posle smaknuća Smail-Age Čengića. Njegoš, i pisac i istoričar, beleži ovaj događaj u obliku u kome on nosi u sebi i sadržaj (bitku) i klicu opšteg narodnog osećaja o borbi sa Turcima (ep kao oblik), opis vremena, kao i opis čoveka i plemena Uskoka.

Ljuto cvili Čengiću Ded-aga
uz koljeno mostarskog vezira:
"Haj, pomagaj, dragi gospodare,
od Uskokah, turskijeh krvnikah;
oni su nam oči izvadili,
oni baba posjekoše moga,
oko njega sedamdeset agah,
sve junaka i gospodičića
od sve Bosne i Hercegovine.
Bolji bješe Čengić Smail-aga
sa njegovo trista tevabijah
no trideset na Bosnu gradovah
sa njihovih tridest kapetanah.
Kad pogibe Čengić na Mletičku,
svu su tursku zemlju zaplakali,
zaplakali, u crno zavili, -
i te smo im jade oprostili.
Turkovati ne daju Turcima
ni po raji kupiti verđije,
s'jeku Turke na svakoju stranu,
baš od Lima do mora slanoga.
I te smo im jade oprostili,
al' im jade oprostit ne mogu:
napraviše od boja čardake,
a čardake na zemlju carevu,
bez pitanja cara i vezira,
bez tapije efendi-kadije,
Damjanović na Kara-Malinsko,
Žižić Vule Strugu zenđilome,
okolo njih šezdeset Uskokah;
u čardake džebehanu rane,
na čardake suše turske glave.
Te im jade oprostiti neću,
već mi podaj sitnu buruntiju
da okupim silovitu vojsku
da udarim na sela uskočka.
A dajem ti tursku vjeru tvrdu:
hoću sela popaliti njina,
hoću roblje porobiti njino,
nasjeći se glava od Uskokah;
što preteče ispod sablje moje -
to ću šćerat u Moraču tvrdu,
ni će valjat tamo ni ovamo."
Tada skoči mostarski vezire,
te poljubi Čengića Ded-agu:
"Be, aferim, pile od sokola!
Evo tebi sitna buruntija,
kupi vojske koliko ti drago,
a evo ti hazna i džebana,
nosi, sine, koliko ti drago."
Čengić ljubi u ruku vezira
i primi mu haznu i džebanu,
iz rukah mu buruntiju primi,
pa pojaha vitku bedeviju,
oćera je Gacku širokome.
Sjede aga na bijelu kulu,
pa šarene knjige rasturio.
Prvu posla Pjevlju pitomome,
a na ime Bungur Sali-agi:
"Pobratime Bungur Sali-aga,
kako primiš knjigu šarovitu,
ustaj brže na noge lagane,
te pokupi Foču i Taslicu
i krvava grada Kolašina,
hajde vojskom preko Kolašina,
okreni je ravnom Sinjavinom
te udari na Sirovac tvrdi.
U subotu koja prva dođe
ja ću mojom vojskom udariti,
udariti na Kara-Malinsko,
udariti Strugu zenđilome,
polaziću kavurske čardake,
polaziću kavurske gazije.
Pa otolen da se sastanemo,
da kavursko roblje dovedemo
da kavurske glave okupimo
u Drobnjake na široke luke
kod bijele kule Cerovića,
đe su naša razbojišta stara."
Onu posla, drugu nakitio,
šalje knjigu Stocu na Bregavi
adži-Šehu, turskom književniku:
"O adžijo, krvava gazijo,
ustaj brže na noge junačke,
a pojaši vranca od mejdana;
od oružja ništa ne uzimaj
do o konju topuzinu tešku,
u zobnicu knjige i inžile,
da nam učiš jezam i trećate,
bez šta Turci umrijet ne mogu
ni kavura dobit na mejdanu.
Pokupi mi Stoca i Trebinje,
Korjenića i ravnu Rudinu;
usput uzmi krvave Nikšiće,
a nikšićke krvave gazije,
e nam bez njih tamo puta nije.
Hajde, adžo, s vojskom na Krnovo,
ama nemoj, adžo, odocniti,
u subotu mislim udariti
na Uskoke, na naše krvnike."
Kako aga knjige rasturio,
ali ni on ne sjedi zaludu,
već pojaha vitku bedeviju,
pa od Gacka vojsku sakupio,
a od Gacka i Korita župna,
pa okrenu niz Dugu široku,
dokle dođe na Krnovo ravno.
Kada dođe na Krnovo ravno,
al' je adžo prvi dohodio
i za njime vojske tri hiljade,
sve hatlije ljute seratlije.
Za Ded-agom do dvije hiljade,
sve hatlije ljute seratlije.
Tu mi Turci konje odjahaše,
te umorne konje izvodaše,
pa konjima zopcu ustakoše,
a Turci se rahat učiniše:
na ledinu noge prekrstiše,
na ledinu kafu pripekoše
i bojničke lule zapališe.
Piju Turci kafu i rakiju;
dokle noći ispred zore bilo,
adži-Šeh se na vranca pripeo,
pa poruči jezam i trećate.
Tad sva vojska na noge skočila,
seratlije konje pojahaše,
kalauzi vojsci najaviše,
okrenu se na Uskoke vojska;
tajno ide, ne čuje se vojska,
jer se boje čete od Uskokah,
da ne dade haber Uskocima.
Al' Turcima loša sreća bila:
iz vojske im momče iskočilo,
i to bješe rodom Crnogorac,
te potrča na Kara-Malinsko
i učini haber Uskocima.
Uskoci se ljuto uzmučiše,
Uskoci se mrko pogledaše,
niko ništa ne zna govoriti:
zlo je ginut, a gore bježati!
Reče soko Sava Lakoviću:
"Bjež'te, žene, i đecu vodite
i velika mala oćerajte,
ćerajte ga u Morači tvrdoj,
a mi ćemo ostat u čardake.
Ako ovde listom izginemo,
mal harčite, đecu podižite,
da se đeca biju sa Turcima;
ako budu uskočki sinovi,
Uskoke će svetit od Turakah."
Sve uteče u Moraču tvrdu,
samo osta šesnaest pušakah,
među njima Ruža Lakovića,
u čardaku na Kara-Malinsko.
Daju haber Strugu zenđilome.
Kad Stružani haber razumješe,
reče pope Trebješanin Mićo:
"Ne odvajam mala od čardaka;
kad mi Turci posijeku glavu,
neka gone mala velikoga,
nek nam'jene za popovu dušu."
Dokle sinu zora od istoka,
od Bijele halaknuše Turci.
Ćute jadni u čardak hajduci;
u čardak su vatru ugasili,
pred očima puške zaratili,
hoće bliže da napušte Turke.
Plahovito Turci udariše,
a na čardak oganj oboriše,
od čardaka cjepanice skaču.
Ćute jadni u čardak hajduci;
u čardak su vatru ugasili,
pred očima puške zaratili,
hoće bliže da napušte Turke.
Ema Turci bolje kidisaše,
navukoše slamu i sijeno
da zapale Mirkova čardaka.
Uskoci su krvavi junaci,
te preblizu napuštiše Turke,
gotovo im čardak zapališe;
gori vatra uz direk čardaka,
nego čardak prifatit ne hoće:
silni vjetar od istoka dunu,
plam savija po zemljici crnoj,
a dim goni u oči Turcima.
Tad pukoše šesnaest pušakah,
a frisnuše šesnaest junakah;
povaljaše oko sebe Turke,
popadaše s konja seratlije;
natrag kleti uzbjegoše Turci,
povukoše mrtve i ranjene.
Al' da vidiš Čengića Ded-agu:
u ruku je sablju izvadio,
a nagoni vitku bedeviju,
sabljom bije seratlije Turke,
nagoni ih Mirkovu čardaku.
Zorni Turci bolje kidisaše,
povukoše na kola kolibe,
povukoše slamu i sijeno
da zapale krvava čardaka.
Al' ne daju šesnaest Uskokah,
biju Turke okolo čardaka;
natrag kleti uzmakoše Turci,
vuku sobom mrtve i ranjene.
Boga mi se prepadoše Turci.
Pjeva Vilić Leka u čardaku,
pripijeva uskočke vukove:
"Haj, đe si mi, Šundo Bajagiću
i Jakove Poturakoviću,
gubalo vas hajdučko mlijeko!
Što se kadgođ doma ne nađete,
no sve s četom u Hercegovinu,
te prežite drume i putove,
iz busije siječete Turke?
Hvalite se po srpskoj krajini
koliko ste posjekli Turakah,
a vas nema ovde na nevolji
da se danas glavah nas'ječete
na mejdanu na Kara-Malinsko."
Iz čardaka dobar junak viče,
a na ime Todorović Drago;
on doziva u tursku ordiju,
a na ime Čengića Ded-agu:
"O, Ded-ago, jedna poturice,
što nagoniš Turke na čardaku?
No ako ti bula nije kurva,
ispani mi na mejdan junački,
na mejdanu na Kara-Malinsko,
da s' na ostra gvožđa obidemo
đe gledaju Turci i hajduci,
al' ti drago pješe na opanke
al' na tvoju vitku bedeviju."
Čuje aga, čut se ne činjaše,
no pomamni Turci kidisaše,
na čardaka prosiplju plotune,
od čardaka cjepanice skaču.
Ne daju se šesnaest Uskokah,
no valjaju oko sebe Turke.
Nuto grdne muke na Uskoke:
nestade im praha i olova,
no se vuci mrko pogleduju,
za ostra se gvožđa prifataju,
da izlete u tursku ordiju,
da poginu na mejdan junački,
da ne gore živi u čardaku.
Nego puče puška iz čardaka,
Streličina vezena šišana,
godi Jakov Čengića Ded-agu.
Momče ludo, nevješto šišani,
prepade se da ga ne nadmetne,
te je agu nisko pothvatio:
salomi mu od sedla jabuku,
pokvari mu puške u pojasu,
al' mu pusta t'jelo ne dohvati, -
pade aga s vitke bedevije.
Tada kleti uzbjegoše Turci,
ostaviše agu pod kobilom,
a zagna se Bećir kapetane
da ugrabi agu ranjenoga,
no ga godi Šućur iz čardaka,
grdnom ga je ranom sastavio;
bježi ranjen Bećir u družinu.
No bog ubi Kankaraša Draga
(to je agi prva tevabija)
te na agu zagon učinio,
primi agu u sedlo kobili
i pobježe s njime u družini;
na nj ne puče puške iz čardaka.
Odbiše se Turci od čardaka,
od čardaka na Kara-Malinsko,
pa mi onda zorno udariše
na čardaku pod Strugom Žižića,
na čardaka osuše plotune,
od čardaka cjepanice skaču.
Al' se brane dvanaest junakah,
ne daju se primaći čardaku,
nego biju oko sebe Turke.
Pjeva pope u čardaku Mićo,
pripijeva Begana serdara
i deliju Vujačić Stefana:
"Lopušina, uskočki serdare,
što si mi se jutros zadocnio?
Nijesi se tako naučio!
Ti delijo, Vujačiću Stefo,
kamo tebi zekalj od mejdana,
te se hvališ među Uskocima
da ćeš konja ugnat u ordiju?
Evo Turci, a evo mejdana,
pokaži se na tvoga zekalja."
U riječi u kojoj bijaše
eto serdar uz Dugu Poljanu,
spored njega Stefan na zekalju,
a za njima desetak momčadi.
U Turke je serdar udario,
a klikuje birane junake
od Uskokah i dvije Morače:
spored njega Stefo na zekalju,
ugna zeka u tursku ordiju,
te razgone oko Struga Turke.
No plotuni turski zagrmješe;
tako njima bog i sreća dade
te od vatre turske ostadoše,
no pogibe zekalj pod Stefanom;
od njega je Stefan odskočio.
Od čardaka pobjegoše Turci,
a iskoči pope iz čardaka
s golim nožem u bijele ruke.
U slomjene Turke ugazio;
ne šće sjeći iz reda vojnike,
jer se boji da se ne ogreši,
da hrišćansku ne posječe glavu,
nego viče što mu grlo daje:
"Ko se krstom prekrsti časnijem,
on od mene poginuti neće."
Krste mu se Turci i hrišćani,
al' se jedan ne zna prekrstiti:
njemu pope posiječe glavu.
Grdno Turci bježati nagnuše,
a ćera ih Begane serdare,
s druge strane pope od Uskokah, -
dognaše ih na Kara-Malinsko.
Tad iskoči šesnaest junakah
iz čardaka na Kara-Malinsko,
razagnaše Turke uz planinu.
Klikuju se krvavi junaci,
no se brane u polomu Turci.
Zapucaše puške od Turakah,
te ubiše brata serdareva
i raniše Strelicu Jakova.
Dođe serdar do brata mrtvoga,
na njega se ne šće okrenuti,
no u Turke juriš učinio,
dobru tursku posiječe glavu,
te mu bratske rane prebolješe.
Al' da vidiš dva siva sokola -
Lakovića, jedinca u majke,
i dijete Aleksić Miloša:
u poćeru hodit ne šćedoše,
nego idu u pretijec vojsci;
u planini Turke pretekoše.
Ko se krsti krstom hrišćanskijem,
uzimlju mu svijetlo oružje;
ko se krstom ne šće prekrstiti,
njega gađu puškom od obraza,
a sijeku nožem od pojasa.
A što ću ti duljit lakrdiju?
No morački četrdest uskokah
od Turakah jade poradiše:
dvanaest im glavah posjekoše,
a suviše mrtvi i ranjeni,
koje Turci sobom odvukoše;
pedeset ih živa pohvataše,
koji im se krstom prekrstiše,
te svijema oružje uzeše,
bez oružja doma otpraviše,
neka pamte đe su dohodili.
Nije čudo, dragi pobratime,
jer Uskoci posjekoše Turke,
jer Uskoci uzeše oružje;
tako su se vazda naučili.
No je čudo od te ženske glave
što učini Ruža Lakovića:
u poćeru pošla za Turcima,
te s dvojice skinula oružje.
To je teže svoj turskoj krajini
no njihove posječene glave!